Postoji čudan pritisak suvremenog života koji smo toliko normalizirali da ga više gotovo i ne primjećujemo. Biti dostupan, odgovoriti odmah, javiti se, sudjelovati, upoznati nove ljude, održavati kontakte. Biti na događanju, biti u grupi, ne propustiti ništa. Društvenost je postala gotovo moralna kategorija. Ako ste stalno među ljudima, nešto se događa. Ako niste, lako se pomisli da nešto propuštate.
Ali što ako ne propuštate ništa? Što ako ste jednostavno tamo gdje želite biti? Sami. Ne usamljeni, to nije isto. Postoji velika razlika između samoće i usamljenosti, ali suvremena kultura često ih stavlja u istu kategoriju. Usamljenost je odsutnost povezanosti koju ne želimo. Samoća može biti suprotno: vrijeme koje svjesno biramo jer nam odgovara. Netko će vikend provesti s prijateljima, na koncertu ili konferenciji, a netko će otići nekoliko dana u planine, čitati, hodati i navečer ugasiti telefon. Ni jedan izbor nije bolji. Problem nastaje kada počnemo misliti da je jedan od njih normalniji.
Neki ljudi jednostavno vole biti sami. To nije dijagnoza ili društveni nedostatak. I nije nužno faza koju treba prerasti. Postoje ljudi kojima druženje daje energiju, ali i oni kojima je potrebno vrijeme bez drugih ljudi kako bi se opustili. Takvi ljudi mogu imati duboka prijateljstva, uspješne karijere, snažne obitelji i vrlo aktivan društveni život, samo ne trebaju stalno biti u njemu. Možda je ta razlika važna, ne biramo samoću zato što nemamo izbora, nego zato što nam odgovara.
Problem nije u događajima, nego u obvezi da budemo prisutni
Konferencije, večere, festivali, otvorenja, poslovni susreti i privatni klubovi nisu izgubili smisao. Naprotiv, susret s pravim ljudima uživo često vrijedi više od stotinu digitalnih kontakata. Ali postoji razlika između željeti biti negdje i osjećati da morate biti negdje. Tu razliku sve teže primjećujemo, a društvene mreže dodatno zamagljuju granicu. Ako niste na događanju, niste samo fizički odsutni, imate osjećaj da ste izostali iz priče. A onda fotografije na Instagramu stvaraju dojam da svi drugi žive zanimljiviji život. Možda ne žive, možda ga samo bolje dokumentiraju.
Luksuz vlastitog vremena
U tom kontekstu, samoća počinje izgledati drugačije. Ne kao povlačenje iz života, nego kao kontrola nad vlastitim vremenom. Hotelska soba bez televizora, jutro bez sastanka, šetnja bez telefona, večer bez obaveze da se negdje pojavite, putovanje bez strogog rasporeda. To nisu nužno luksuzni proizvodi, ali jesu luksuzni uvjeti. Jer vrijeme koje možemo provesti potpuno sami postaje sve rjeđe.
Jedna od najzdravijih stvari koje možemo učiniti je priznati: ne moramo odmah odgovoriti, ne moramo prihvatiti svaki poziv, ne moramo otići na svaki događaj, ne moramo upoznati svakoga, ne moramo održavati svako poznanstvo. Ne moramo imati objašnjenje za večer provedenu sami. To ne znači odbaciti ljude, jer kada više ne osjećamo obvezu biti svim ljudima dostupni, vrijeme koje provodimo s drugima može postati kvalitetnije. Biramo ga, a ono što biramo ima veću vrijednost od onoga što jednostavno trpimo.
Možda nije riječ o introvertnosti
Na kraju, možda ovo nije tekst o introvertima. Čak i najdruštvenija osoba može poželjeti nekoliko dana tišine. I najpovučenija osoba može uživati u dobroj večeri s deset ljudi. Nije stvar u tome koliko ljudi volimo, nego imamo li slobodu odlučiti kada ih želimo oko sebe. U svijetu koji sve više traži našu pažnju, dostupnost i prisutnost, možda je jedan od najjednostavnijih oblika luksuza upravo mogućnost da kažemo: danas ne. I da se ne osjećamo krivima zbog toga. Jer samoća nije odsutnost života, ponekad je samo njegov mirniji oblik.
