Postoje mjesta koja nikad neće imati milijun posjetitelja godišnje, i to nije slučajno. To je uvjet njihovog postojanja. Neka mjesta postaju vrijedna upravo zato što ostaju mala: planinsko selo s tristotinjak stanovnika, provansalski gradić kojeg je jednom naslikao čovjek koji je izgubio uho, otok veličine nekoliko nogometnih igrališta, dostupan samo brodom.
Ono što ih čini dijelom europske kulturne mape nije opseg, nego gustoća, koncentracija umjetnosti, misli i povijesti na prostoru koji se može preći pješice za pola sata. Tri takva mjesta, svako na svoj način, definiraju ono što bi se moglo nazvati tihom geografijom europske elite: Alpe, kopno i more, povezana istim principom da je pravo bogatstvo mjesta mjerljivo u slojevima, a ne u kvadratnim kilometrima.
Sils Maria: Soba u kojoj je nastao Zaratustra
U gornjem Engadinu, na nadmorskoj visini gdje zrak postaje rijedak i misli bistrije, nalazi se selo Sils Maria. Friedrich Nietzsche je ovdje dolazio ljeti tijekom osamdesetih godina devetnaestog stoljeća i u skromnoj sobi kod obitelji Durisch napisao dijelove djela koja su promijenila zapadnu filozofiju. “Ovdje je moje pravo utočište i dom, i nigdje drugdje”, napisao je prijatelju. Ova rečenica danas je urezana u kolektivno pamćenje mjesta koje se od tada nije bitno promijenilo. Kuća u kojoj je odsjeo danas je Nietzsche-Haus, koji je istovremeno muzej, knjižnica i mjesto za umjetnike i istraživače koji dolaze raspravljati o njegovoj misli u prostoru gdje je nastala. No, što Sils Maria čini iznimnim nije samo očuvana povijest, nego način na koji nastavlja privlačiti umjetnike koji se prepoznaju u istom refleksu koji je privlačio Nietzschea: potrebi za planinskom tišinom kao uvjetom za ozbiljan rad.
Gerhard Richter, jedan od najvažnijih živućih slikara, prvi put je posjetio Engadin 1989. i vraćao se više od dvadeset pet godina, ljeti i zimi, stvarajući fotografije i slike inspirirane šumskim krajolikom regije. Ta djela danas vise u samom Nietzsche-Hausu, u sobi u kojoj je filozof pisao, ne kao slučajan kustoski izbor, nego kao nastavak istog razgovora koji je selo vodilo sa svojim posjetiteljima stoljeće i pol. Sils Maria ne nudi zabavu. Nudi kontemplaciju kao uslugu, planinski krajolik koji ne traži ništa od posjetitelja osim pažnje.
Arles: Grad koji je fotografija naučila gledati sebe
Nekoliko stotina kilometara jugozapadno, na ušću Rhône u provansalsku ravnicu, leži grad čija veličina, nešto više od pedeset tisuća stanovnika, nikad nije odgovarala njegovoj kulturnoj težini. Arles je grad koji je Vincent van Gogh naslikao više puta nego bilo koje drugo mjesto u svom kratkom, teškom životu. Rimski amfiteatar u njegovom središtu i dalje stoji, dvije tisuće godina star, korišten za predstave koje se održavaju ljeti, kao da vrijeme između antike i sadašnjosti nikad nije prošlo. Ono što Arles danas izdvaja od drugih provansalskih gradića s rimskom prošlošću jest odluka koju je grad donio u posljednjih pedesetak godina: postati svjetsko središte fotografije. Rencontres d’Arles, godišnji festival fotografije osnovan 1970., pretvorio je grad u destinaciju za svakog ozbiljnog fotografa i kolekcionara u Europi. Ta reputacija dodatno je učvršćena otvaranjem LUMA Arles, kulturnog kompleksa čiji je toranj, djelo Franka Gehryja, postao arhitektonski orijentir regije, jednako prepoznatljiv kao rimske ruševine pored kojih stoji. Arles time postaje rijedak primjer grada koji uspijeva držati u ravnoteži dvije tisuće godina povijesti i potpuno suvremenu umjetničku scenu, bez da jedno guši drugo. Uz to, provansalska visoka gastronomija koja je ovdje ukorijenjena, tržnice, maslinova ulja, vina Camarguea, čini boravak istovremeno tjelesnim i intelektualnim iskustvom.
Île de Bendor: Otok bez automobila koji se vratio iz zaborava
Treće mjesto pripada moru, a njegova priča najnovija je od sve tri. Île de Bendor, otočić od svega šest hektara u zaljevu Bandol na francuskoj rivijeri, kupio je 1950. Paul Ricard, industrijalac koji je stvorio istoimeni pastis, s namjerom da izgradi mikrokozmos posvećen mediteranskoj umjetnosti življenja. U njegovoj autobiografiji stoji rečenica koja gotovo savršeno opisuje što je otok postao: “Gradeći ovaj minijaturni svijet, shvatio sam da mogu raditi što god poželim — jedino ograničenje bila je veličina mjesta, s nebom i morem kao jedinim granicama mojih snova.” Otok bez automobila brzo je postao okupljalište umjetnika i boema. Salvador Dalí i Josephine Baker bili su među redovitim gostima. Zlatno doba festivala i kreativnosti između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća izgradilo je reputaciju koja je nadživjela samo mjesto, koje je postupno počelo pokazivati znakove zaborava i propadanja.
Pet godina i sto petnaest milijuna dolara kasnije, otok se ponovno otvorio ove godine, nakon opsežne restauracije koja je obnovila dvadeset pet zgrada, sačuvala privatne vile obitelji Ricard, teniske terene i prepoznatljivi toranj recepcije, dok je istovremeno uvela suvremeni održivi standard hotelijerstva (zannierhotels.com)
Île de Bendor danas nudi nešto što je rijetko na cijeloj francuskoj rivijeri: intimnost otoka koji se ne može doseći automobilom, samo brodom, s kapacitetom namjerno ograničenim kako otok nikad ne prestane biti ono što je oduvijek bio – minijaturni svijet, a ne masovna destinacija.
Nijedno od ova tri mjesta ne pokušava biti veliko. Sils Maria ostaje selo. Arles ostaje grad srednje veličine, a njegova ambicija nije usporediva s populacijom. Bendor ostaje otok koji svjesno ograničava broj gostiju koje može primiti. Ova namjerna malenost nije slabost. To je strategija koja štiti ono zbog čega su ta mjesta vrijedna: gustoću kulturnog sadržaja koja se gubi kada prostor postane prevelik za pažnju koju zahtijeva.
Muzej koji se posjeti u žurbi između deset drugih znamenitosti ne ostavlja isti dojam kao soba u kojoj je pisao filozof, posjećena polako, bez liste stvari koje treba još vidjeti. Elita, koja ova mjesta dobro poznaje, ne dolazi zbog spektakla, dolazi zbog gustoće kulture, jer znaju da se pravo kulturno iskustvo ne mjeri brojem fotografija, nego dubinom pažnje koju mjesto uspijeva zadržati unatoč vremenu, modi i pritisku da postane veće nego što jest.
Source and photos: sils.ch/copyright Sils Tourismus, fotograf Romano Salis/arlestourisme.com/unsplash.com/zannierhotels.com
