Postoji trenutak u razvoju svake ozbiljne obitelji s novcem kada čekovi napisani iz dobre volje prestaju biti dovoljni. Donirati stotinu tisuća eura bolnici, školi ili zakladi bez jasnog plana i bez pitanja o tome što će taj novac proizvesti nekoć je bilo dovoljno.
Danas, u obiteljima koje svoje bogatstvo shvaćaju ozbiljno, takva gesta počinje izgledati gotovo jednako nepromišljeno kao ulaganje cijele ušteđevine na temelju preporuke s večere. Filantropija se mijenja. Od osjećaja postaje disciplina. Od spontane geste postaje strategija. A za najbogatije obitelji postaje sve više nalik investiranju: postoji cilj, postoji proces, postoji procjena i, naposljetku, pitanje koje je možda važnije od samog iznosa – što je taj novac zapravo promijenio? Upravo je ta transformacija jedna od zanimljivijih priča suvremenog svijeta privatnog bogatstva.
Treća vještina za stolom
Obiteljski uredi tradicionalno su građeni oko dva velika zadatka: kako bogatstvo povećati i kako ga zaštititi. Investicije, porezno planiranje, nekretnine, nasljeđivanje i upravljanje imovinom zauzimali su središnje mjesto. Filantropija je često živjela negdje sa strane, prepuštena osobnom afinitetu jednog člana obitelji ili godišnjem sastanku zaklade na kojem se odlučivalo kome će otići novac. To se mijenja. Filantropija ulazi za isti stol s investiranjem i upravljanjem imovinom. Obitelji osnivaju zasebne strukture, angažiraju savjetnike i sve više razmišljaju o tome kako mjeriti društveni učinak svojih donacija. Pojavljuju se sofisticiraniji modeli financiranja, od dugoročnog financiranja organizacija do pristupa koji pokušavaju povezati novac s konkretnim rezultatima. Drugim riječima, filantropija je prestala biti ono što se radi s novcem koji je već zarađen, postaje disciplina koja zahtijeva vlastitu strategiju.
Zašto gesta više nije dovoljna
Razlog nije isključivo altruističan. Kada obitelj donira relativno mali iznos, pitanje učinka može ostati apstraktno. Kada godišnje raspolaže milijunima namijenjenima filantropiji, više nije. Tada nije dovoljno znati koliko je novca dano. Želi se znati gdje je završio, kome je pomogao i što je nakon njega ostalo. Je li novac izgradio školu koja danas funkcionira? Je li financirao istraživanje koje je dobilo novu fazu? Je li omogućio mladom umjetniku da nastavi raditi? Je li neka institucija zahvaljujući njemu postala bolja ili je samo dobila još jednu lijepo dizajniranu ploču s imenom donatora? Ta posljednja razlika postaje sve važnija, između novca koji je potrošen i novca koji je nešto promijenio postoji ogromna razlika. Najozbiljniji filantropi danas žele razumjeti upravo taj prostor.
Kada davanje postane obiteljski jezik
Postoji i druga, manje vidljiva dimenzija. Filantropija postaje način na koji obitelji pripremaju mlađu generaciju za nasljeđivanje bogatstva. Nasljednicima se možda neće odmah dati potpuna kontrola nad investicijskim portfeljem, kompanijom ili obiteljskim uredom. Ali mogu dobiti nešto drugo: odgovornost da odluče gdje će otići dio obiteljskog novca. Biraju projekte, upoznaju organizacije, razgovaraju sa stručnjacima, orate rezultate, uče razlikovati dobru priču od dobrog projekta. To je svojevrsna škola kapitala. Ne uče samo koliko novac vrijedi, nego što znači imati moć odlučiti kamo će taj novac otići. U tom smislu filantropija postaje dio obiteljske kulture jednako kao što su to danas nasljeđivanje, obrazovanje ili upravljanje imovinom. Obitelj koja djecu rano uključi u takve odluke ne uči ih samo velikodušnosti. Uči ih prosudbi.
Ne mora sve biti mjerljivo
Ipak, postoji opasnost u pretjeranoj profesionalizaciji, jer nije svaka vrijedna stvar moguće pretvoriti u tablicu. Kulturna institucija može promijeniti način na koji grad razmišlja o sebi, a muzej može nekome otvoriti cijeli novi svijet. Stipendija može promijeniti život jedne osobe, a bnova povijesne zgrade može sačuvati dio identiteta koji nema nikakvu neposrednu financijsku vrijednost. Filantropija zato ne može postati samo još jedan oblik investicijskog izvještavanja. Njezina vrijednost upravo je u tome što dio nje ostaje izvan matematike, ali to ne znači da ne treba postavljati pitanja. Naprotiv. Što je veći iznos, veća je i odgovornost da se o njemu razmišlja.
Najzanimljivija upotreba bogatstva
Na kraju, možda je upravo to razlog zbog kojeg filantropija postaje toliko važna u svijetu velikog bogatstva. Investicija može pokazati koliko je novac narastao, nekretnina pokazuje što možete posjedovati Ali filantropija otvara jedno drugo pitanje: što možete ostaviti iza sebe? Za neke obitelji to više nije pitanje imena na zgradi ili velikog čeka za večeru zaklade. Važniji je osjećaj da su vlastiti kapital upotrijebili s određenom svrhom. Najviši oblik filantropije zato možda nije u tome da date najviše, nego da znate zašto dajete, kome dajete i što želite da nakon toga bude drugačije. U svijetu u kojem se gotovo sve može kupiti, sposobnost da vlastiti novac pretvorite u nešto što nadživi njegovu vrijednost možda je jedno od rijetkih umijeća koje još nema cijenu.
Photo: unsplash.com
