Na zapadnoj obali Ibize, tamo gdje se otok okreće prema zalasku sunca, nastaje projekt koji odbija najjednostavniju definiciju luksuza. Sabina se predstavlja kao stambeni kompleks vila, no već nakon prvog susreta s prostorom postaje jasno da je riječ o nečemu ambicioznijem: pokušaju da se izgradi zajednica, a ne samo nekretnina.
Iza projekta stoji Anton Bilton, poduzetnik poznat po Raven Property Groupu, a arhitektonski rukopis potpisuju imena koja rijetko dijele isti teren – David Chipperfield, John Pawson, Matteo Thun i Rick Joy. Svaka vila nosi jasan potpis svog arhitekta, no zajedno dijele istu disciplinu: materijale birane da izdrže desetljeća, krajolik koji se poštuje umjesto da se pokorava, i posvećenost održivosti koja nije marketinški dodatak nego temelj projekta – Sabina je certificirana prema BREEAM Excellent standardu, rijetkost za rezidencijalni projekt ovog opsega na Mediteranu.
No ono što Sabinu izdvaja od desetaka drugih luksuznih razvoja na otoku nije arhitektura sama po sebi, nego pitanje koje njezini graditelji postavljaju sebi iznova: što uopće znači izgraditi zajednicu od nule, i za koga se ona gradi? O tome smo razgovarali s Cameronom Jefferyjem, izvršnim direktorom Sabine.
“Zajednica je za Sabinu temeljni dio našeg identiteta i duše, kao poslovanja i kao imanja”, kaže Jeffery. “To su naši rezidenti, njihove obitelji i prijatelji, a mi smo sve osmislili za njihovo zadovoljstvo. Skupina je jedinstvena, mnogo je nacionalnosti i generacija, i upravo to čini ovu zajednicu posebnom. Cijene privatnost i diskreciju, a mi smo stvorili okruženje u kojem to mogu uživati u potpunom miru.”
Srce projekta je Sabina Clubhouse – prostor okupljanja i slavlja, građen s namjerom trajnosti. Unutar njega nalazi se i Temple, nedenominacijski prostor čija fleksibilnost najbolje ilustrira filozofiju cijelog projekta: isti prostor ugostio je intimno rođendansko slavlje za osmero ljudi, obred imenovanja za stotinjak uzvanika i vjenčanje za sto pedeset. “Namjera je oduvijek bila stvoriti prostor koji naši rezidenti mogu koristiti onako kako njima odgovara”, objašnjava Jeffery. “Prijateljstva koja su se razvila i procvjetala zahvaljujemo našem dizajnu, ali to nije nešto što smo mi instalirali. To su naši rezidenti organski stvorili jedni s drugima tijekom vremena, pod našim krovom.”
Pitali smo Jefferyja što ga je najviše iznenadilo u načinu na koji rezidenti koriste i oblikuju prostor. Odgovor otkriva nešto rijetko u luksuznoj industriji, pažnju na detalj koja se ne mjeri kvadraturom, nego poznavanjem ljudi.
“Znamo omiljeni stol svakog rezidenta, njihov preferiranu ležaljku, njihovo piće”, kaže. “Neki dolaze sami i to koriste kao svoje mirno vrijeme za čitanje knjige ili odgovaranje na e-mailove uz jutarnji smoothie, drugi dovode cijelu obitelj i pozivaju prijatelje s otoka na duge ručkove pokraj bazena ili koktele prije izlaska navečer. Ono što iznenađuje jest koliko je prostor prilagodljiv, ali on je oduvijek i bio zamišljen na taj način.”
Posljedica je odsutnost onoga što bi se u većini luksuznih destinacija nazvalo “špice”. Bez ikakve koordinacije, vlasnici sami raspoređuju svoju prisutnost tijekom dana, pa Clubhouse nikada ne djeluje prenapučeno niti isprazno. Rezultat je ambijent koji ostaje dosljedno opušten i profinjen, bez obzira na doba dana ili tko se u njemu zatekne, prostor dovoljno fleksibilan da primi različite živote, raspoloženja i događaje.
Posebno je zanimljivo kako Sabina promatra svoj odnos prema širem mediteranskom, pa i jadranskom tržištu luksuza, s obzirom na sve veće preklapanje klijentele između Balearskih otoka i destinacija poput Hrvatske.
“Balearske otoke ili destinaciju poput Hrvatske vidimo kao točke na karti jedne određene vrste života”, kaže Jeffery. “Klijentela koju privlači Ibiza i klijentela koju privlači dalmatinska obala vjerojatno su iste vrste ljudi – profinjenog ukusa za jednu od najljepših svjetskih kuhinja, topline klime, privučeni blizinom prirode i mora.”
Ta rečenica, izgovorena gotovo usput, zapravo precizno opisuje širu promjenu u luksuznom putovanju posljednjih godina: granice između mediteranskih destinacija sve se manje definiraju nacionalnošću, a sve više načinom života koji nude. Sabina se, u tom smislu, ne natječe s dalmatinskim vilama, dijeli s njima istu publiku, istu potragu za mirom, diskrecijom i autentičnošću koja ne traži pozornost.
Ono što Sabinu čini relevantnom za razgovor o budućnosti luksuza nije samo popis arhitekata na projektu, koliko rijetka disciplina da se luksuz definira odsutnošću buke, a ne njezinom prisutnošću. U vremenu kada se rezidencijalni razvoji na Mediteranu često grade oko spektakla, Sabina inzistira na suprotnome, na prostoru koji se ne mora dokazivati, jer je već postigao ono najteže: da njegovi stanovnici u njemu osjete da pripadaju.
Za regiju poput Jadrana, koja tek uči govoriti istim jezikom profinjene suzdržanosti, Sabina nije samo susjed s druge strane Mediterana. Ona je podsjetnik da se prava vrijednost luksuznog prostora ne mjeri onime što se u njemu vidi, nego onime što se u njemu, s vremenom, samo od sebe dogodi.
