U srcu Chiantija postoji srednjovjekovni zaseok u kojem vino, gastronomija, arhitektura i tišina nisu sadržaji hotela. Oni su način života.
Postoje toskanski hoteli koji su smješteni među vinogradima. A postoje mjesta koja jesu vinogradi, selo i povijest – a hotel su postala gotovo usput. Borgo San Felice pripada ovoj drugoj, zanimljivijoj kategoriji. U brdima Chiantija, nedaleko od Siene, nalazi se povijesni zaseok čiji korijeni sežu stoljećima unatrag. Nekada su se njegovim ulicama kretali stanovnici prema školi, pekarnici, kapelici i uljari. Danas se istim kamenim prolazima kreću gosti jednog od najposebnijih talijanskih ruralnih hotela.
Borgo San Felice nije zamišljen kao luksuzni resort koji imitira toskansko selo. Riječ je o stvarnom povijesnom borgu koji je transformiran u hotel – s trgovima, uličicama, kapelicom, lođama i starim kućama koje danas čine smještaj. Hotel je od 1992. član udruženja Relais & Châteaux i navodi se kao prvi Relais & Châteaux u Chianti Classicu. To je važna razlika u vremenu kada luksuzno hotelijerstvo često ulaže velike napore kako bi proizvelo osjećaj autentičnosti. Ovdje autentičnost nije proizvedena, ona je naslijeđena. Danas Borgo San Felice ima 40 soba i 23 suite, raspoređene u nekadašnjim kućama zaseoka. Za one koji žele više privatnosti, na raspolaganju su i vile smještene među maslinicima i čempresima.
Najbolji način da razumijemo Borgo San Felice jest da ga ne promatramo kao hotel s vinogradom. On je vinski posjed koji je razvio vlastiti oblik gostoprimstva. Vinarija San Felice dio je identiteta mjesta, a među vinima se posebno ističe Poggio Rosso, Chianti Classico Gran Selezione nastao iz pažljivo odabranih klonova Sangiovesea na istoimenom položaju. Vino se proizvodi u ograničenim količinama i samo u iznimnim berbama. Još je zanimljivija povijest vina Vigorello. San Felice ga je predstavio 1968., a vino je postalo jedan od ranih primjera nove generacije toskanskih vina koja su izašla izvan tradicionalnih kategorija Chiantija. Drugim riječima, vino ovdje nije aktivnost za goste, vino je dio razloga zbog kojeg mjesto postoji.
U borgu se nalaze dva restorana, ali gastronomski vrhunac predstavlja Poggio Rosso, restoran s jednom Michelinovom zvjezdicom. Kuhinja chefa Steliosa Sakalisa zanimljiva je upravo zbog susreta kultura: lokalni toskanski proizvodi susreću se s mediteranskim utjecajima njegova grčkog podrijetla. Michelin posebno ističe njegovu sposobnost da regionalne okuse interpretira suvremenije, bez gubitka veze s teritorijem. To je danas možda i važnije od same zvjezdice, jer najbolja hotelska gastronomija više ne pokušava dokazati da može kuhati bilo što, bilo gdje. Pokušava dokazati koliko dobro razumije mjesto na kojem se nalazi.
Jedan od zanimljivijih elemenata filozofije Borgo San Felice je Orto Felice, vrt i društveni projekt povezan s uključivanjem mladih osoba s invaliditetom kroz hortikulturne aktivnosti, u suradnji sa starijim članovima lokalne zajednice. Time vrt prestaje biti samo izvor namirnica za kuhinju. Postaje dio šire ideje o tome što luksuzni hotel može značiti zajednici koja ga okružuje. Tu se vidi i širi pomak u suvremenom luksuzu, održivost više nije samo pitanje solarnih panela i bočica bez plastike. Pitanje je stvara li hotel nešto vrijedno i izvan vlastitih zidova.
Borgo San Felice danas navodi niz mjera održivosti, uključujući protokol „Hotel Rifiuti Zero“, korištenje certificirane obnovljive energije tijekom sezone, EU Ecolabel za pranje rublja te različite projekte društvene uključenosti.
Postoji određena ironija u suvremenom luksuznom turizmu. Što više ljudi ima pristup luksuznim hotelima, to je teže proizvesti osjećaj da ste negdje stvarno stigli. Borgo San Felice ima prednost koju novogradnja ne može jednostavno kupiti: vrijeme. Kamen je ondje bio prije gosta, vinogradi su bili ondje prije hotela, a ulice imaju funkciju koja nije nastala zato da bi izgledale dobro na fotografiji. Zato luksuz ovdje djeluje manje kao pokazivanje, a više kao privilegija sudjelovanja u već postojećem načinu života. To je puno suptilniji oblik ekskluzivnosti.
